Note...inspirišu nas da volimo, maštamo, kreiramo i suočimo se sa sobom. Note, baš kao i riječi, imaju energiju. To što je ne vidimo ne znači da ne postoji. Braniću ovaj stav Egziperijevim mislima da se suština očima ne može sagledati i da čovjek samo srcem dobro vidi.
Mišljenja sam da svako od nas ima jedan slijepi prostor u percepciji. Onaj prostor koji nas uvjerava da sebe dobro poznajemo a zapravo se vidimo u nekoj boljoj i ljepšoj svjetlosti od one koja nam pripada. Zato vjerujem da nam umjetnost može u tome pomoći – da budemo iskreni i sagledamo sebe na surov način – istinom. Ističem riječ "surov" jer primjećujem da istinu tako doživljavamo. Sa jedne strane težimo da budemo okruženi iskrenim ljudima koji su spremni da nam kažu istinu – ali avaj, ipak često naš ego nije spreman na to...
Sve prethodno lomi se u meni kada slušam klasičnu muziku koja mi pomaže da pogledam sa "one druge strane". Pomaže mi tako što mi krade od neznanja pretpostavke o (bes)konačnosti. Moram priznati da me svaki put iznenade novi a poznati osjećaji psihičkog i fizičkog uživanja, koji se ipak razlikuju po tome da li je slušam kod kuće ili u nekoj koncertnoj dvorani. Zašto? Možda zbog blizine drugih ljudi, njihovih energija, osjećanja...Jedno uvijek ostaje isto – upotpunjuje djelove mog bića i pomaže mi da doživim jedinstvo sa onim što me okružuje...
U srijedu, 28. oktobra, na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta doživjela sam jedinstvo sa orkestrom Muzičke akademije sa Cetinja koji je podgoričkoj publici priuštio koncert povodom proslave jubileja – 35 godina postojanja Muzičke akademije. Ovaj najstariji umjetnički fakultet u Crnoj Gori nastoji da promoviše umjetničku kreativnost kao suštinsko obilježje nacionalne kulture i doprinese razvoju muzičke umjetnosti, nauke i obrazovanja.
Koncert je počeo izvođenjem jednog od najznačajnijih muzičkih izdanja XVIII vijeka – Vivaldijevog L’estro armonico Op.3. (solisti: vanr.prof. Miran Begić, violina, Marija Đuranović, violina, Bogdan Asanović, violončelo i docent Nataša Popović, kontinuo). Uslijedila je Jednostavna simfonija (Simple simphony) savremenog engleskog kompozitora Bendžamina Britna (Bendjamin Britten) kojoj nam je, između ostalog, orkestar dobijanjem tonova na gudačkim instrumentima okidanjem žica prstima (picikato) približio njen najljepši dio - Playful Pizzicato.
Orkestar crnogorske Muzičke akademije je za nastavak programa pripremio "najtužniju muziku ikada napisanu"- Adagio (Samuel Barber), kako ju je Thomas Larson vidio i opisao u knjizi 2010. godine, između ostalog upoređujući je sa Mikelanđelovom skulpturom Bogorodice Marije. Melodija koja izaziva izuzetno jake emocije i tugu, zbog čega je zovu i Adagio for Tears, često je korišćena za filmove sa političkim i (anti)ratnim temama.
Ne zatvaram oči po navici, jer ne mogu da odvojim pogled od ljudi sa scene koji, samim tim što se bave ovim poslom, imaju posebno tanane duše koje kao da ne pripadaju zidovima od kojih su sačinjeni naši domovi. U naizgled krhkoj strukturi osjetila se nevidljiva a svemoćna snaga koja je sposobna da stvara i rastvara živote i sudbine svih nas. Nema predstave. Nema govora u pojmovima i metaforama. "Samo" (ne)harmonija. Poredak vs. nered. Transformacija biti...Znam za nečiji život koji je dobio drugi, ljepši pravac zbog inspiracije koju mu je udijenuo jedan od umjetnika sa scene...u tolikoj mjeri da ističe sa radošću da je život neiscrpni izvor uzbuđenja i ljepote. Neko...ko zna da je samo jedan u nizu, jer je svjestan uticaja umjetnika na živote drugih ljudi mnogo više nego što oni to uviđaju od sopstvene skromnosti.
Nakon završetka Adagio, na scenu je stupio vanredni profesor Predrag Janković (harmonika) koji je sa orkestrom odsvirao kompoziciju - Adios nonino, koju je argentinski kompozitor Ástor Piazzolla napisao par dana nakon smrti oca. Da li mogu reći da smo zakoračili u magiju tuge? Mislim da jesmo...Rekla bih da su upravo to "nešto" naučnici pokušali da odgonetnu time što su instrumente orkestra ubacili u uređaj za magnetnu rezonancu. Toliko su jako željeli da znaju šta se dešava u mozgu pijaniste koji pokušava da se sjeti taktova neke Rahmanjinove kompozicije, kojim se osjećanjima vode violinisti...čemu to? Zar nije dovoljno što nam stvaraju tonove koji nam omogućavaju da ama svakim korakom dobijemo više nego što smo tražili?
Taman kada sam mislila da sam uspjela osjećanja da zadržim savijena u knedli u grlu...orkestar Muzičke akademije, solisti i njihov dirigent koji ih je svo vrijeme emotivno i jako vodio kroz zahtjevna muzička djela, redovni profesor Radovan Papović, odlučili su da nas za bis iznenade, bolje reći, poklone nam izvođenje mladog violiniste, Luke Perazića. Svirajući violinsku melodiju Johna Williamsa za film – Šindlerova lista, sin poznatog crnogorskog violončeliste, Igora Perazića, otpustio je struju koja je razbila blokade knedle. Ubrzao misli...Ukazao na zvijezde koje su počele da padaju...Na želje koje je valjalo zamisliti uprkos bolu...Oda nebu i svim dušama koje su nas napustile...ali nas čuvaju...jer...sa ljudima i osjećanjima se upoznajemo slučajno, rastajući se od nekih namjerno a od nekih...nikada.
Crnogorska publika je aplauzom uticala da Luka još jednom odsvira istu melodiju, odajući mu počast i podršku koju zaslužuje...
Prošlo je par dana nakon koncerta i moji utisci žele da odjeknu dalje...
Sigurna sam da predstavnici Muzičke akademije, koji su publici poklonili izuzetno emotivni koncert povodom svog jubileja i time, po principu "efekta leptirovih krila", izazvali reakcije kojih ćemo svi mi kad-tad postati svjesni, ne bi uspjeli da su se plašili neuspjeha. Dok čitate ove redove, zapitajmo se – zar je lako u Crnoj Gori se latiti instrumenta i živjeti od toga? Da li je lako biti stalno u kontaktu sa sobom i težiti odjeku u drugom biću? Da li je lako živjeti sa tim da te ne razumiju, da se ne ulaže dovoljno u tvoju struku, da ćeš možda, kada stupiš na scenu vidjeti poluprazna sjedišta – jer neko to tvoje što radiš prosto ne voli, ne razumije ili ga jednostavno nije briga?
Uvijek me je fasciniralo kako onaj ko je hit u svijetu, čak i iz oblasti klasične muzike, kod nas puni redove. Znate ono kada se traže karte više ili čujete da ne možete doći do istih, jer su odjednom sve planule mnogo ranije?
Ne lažimo se...Ono što je naše, tu, dostupno – često nije poželjno i dovoljno. Zašto bi sami sebi pružili priliku? Zašto bi svoje podržali? Ko će podržati crnogorsku kulturu ako nećemo mi? Da sačekamo da je neko drugi podrži ili možda da ispratimo naše umjetnike, jednog po jednog, u svijet gdje će ih dočekati raširenih ruku?
Smatram da je danas herojstvo ne odstupiti od ideje njegovanja i napora razvoja klasične muzike u Crnoj Gori. Kao i svako neodstupanje od neke ideje, u pitanju je veliki teret i lična žrtva. Ali...zar ih baš to ne čini herojima? Zar ne možemo reći da su hrabri i uporni jer uspijevaju u ostvarenju svojih ciljeva uprkos svim (ne)namjernim ograničenjima? Očigledno je da su vjerovali da su prepreke neophodne da bi uspjeli...jer da nisu...ne bi opstali 35 godina u zemlji gdje nemamo pravu koncertnu dvoranu u kojoj bi svaki ton bio istinitiji i time bi još više ganuo i pokrenuo ljudskost koju, vjerujem, još uvijek imamo negdje u sebi – neko manje, neko više.
Svako od nas može da pruži svoj doprinos crnogorskoj kulturi. Možemo da dopustimo novim generacijama da, u ovom opštem ludilu kiča i laži, upoznaju prave vrijednosti koje traju vijekovima unazad. Odvedimo ih na koncerte, predstave, izložbe, književne večeri...Otrgnimo ih od video igrica, rijaliti programa i kompjutera koji ih u budućnosti svakako čekaju na većini poslova. Samo im mi možemo pokloniti kulturni kaleidoskop u ruke i uputiti ih kroz njegove boje, oblike i simetrije do nekog novog svemira gdje na dodir ljubavi, po riječima Platona, svi postajemo poete.
Pustimo ih...Opustimo ih...Prepustimo ih...osjećaju želje da polete jer smo im dozvolili da im izrastu krila.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 1. novembra 2015. godine
