„Kada odeš iz svog mjesta, onda možeš biti gdje god hoćeš.“
Rečenica Damira Karakaša ostala je da lebdi negdje iznad sale DODEST-a i dugo nakon što je izgovorena... jer nije govorila samo o odlasku. Govorila je o slobodi, pripadanju i onom koliko nas mjesto iz kojeg dolazimo oblikuje, čak i kada ga napustimo. Ili možda upravo tada.
Treće veče festivala LiTeritorija, održano 5. juna u KIC-u „Budo Tomović“, okupilo je pisce Roberta Alagjozovskog, Draganu Tripković i Damira Karakaša u razgovoru koji je moderirao književni kritičar Vladimir Arsenić.
Karakaš je rekao da je „đavo kod nas domaća životinja“. Dragana Tripković ga je smjestila u nešto mnogo poznatije i savremenije - u plastičnu karticu i izvještaje političkih partija. Robert Alagjozovski je dodao da su đavoli kod njih, u Makedoniji, stalno prisutni.
Publika se nasmijala... onako kako se ljudi nasmiju kada ih istina malo zaboli.
Hm... Danas đavo više nema rogove, a ni rep. Ne iskače iz mraka. Dolazi kroz sisteme, dugove, administracije, izvještaje, partijske papire, konkurse, rokove, obrasce, kulturne politike koje kulturu tretiraju kao višak, a ne kao osnovu društva. Možda baš zato književnost još uvijek postoji, da nas podsjeti i/ili opomene da nismo broj... a ni tabela. Kao što nismo procenat, ni algoritam.
Karakaš je o jeziku govorio gotovo kao o pitanju opstanka: „Ako nisi slobodan u jeziku, nisi ni u mislima.“ Zato njegovo stvaralaštvo ne ostaje samo u književnosti. Crta. Svira. Piše. Vraća se harmonici koju je kao tinejdžer nakratko odbacio, uvjeren da sloboda stanuje negdje između gitare, bunta i godina koje tek dolaze. Ipak, život ga je vratio instrumentu od kojeg je pokušao da pobjegne. Baš kao što nas često vrati stvarima od kojih najviše bježimo.
Njegove knjige su mračne jer su, kako kaže, i stvari u životu mračne. Pisanje traži neprijatelje. Jezik traži preciznost. A razgovor traži odgovornost. Zato će prije okrenuti nečiji broj nego poslati poruku na društvenoj mreži. Tamo, smatra, odgovornost previše lako ispari.
A negdje između nagrada, Amerike, Like, Pariza, harmonike i književnosti, provukla se i jedna gotovo filmska slika - majka koja ne vjeruje da je njen sin dobio književnu nagradu od 10.000 eura. Na našim prostorima pisac je još uvijek zanimanje koje traži dodatno objašnjenje. Kao da sama književnost nije dovoljan odgovor. Od pisanja se, kako je rekao Karakaš, može živjeti samo uz određenu dozu mazohizma. A nagrade vrlo brzo izgube sjaj koji im pripisujemo dok ih čekamo.
Pa da, ima smisla. One ne pišu narednu knjigu, ne otklanjaju sumnju, ne liječe nesigurnost i ne stvaraju novu rečenicu. Pred praznom stranicom, na kraju, uvijek ostaješ sam.
Dragana Tripković govorila je o svom prvom romanu, vremenu i disciplini pisanja, o njegovoj posljednjoj stranici koju je završila u pozorištu. Ne slučajno. Pozorište je za nju mnogo više od profesije - mjesto razmjene energije, istraživanja smisla, političko pitanje i način suočavanja sa savremenim trenutkom.
Govoreći o romanu, pomenula je dva narativna tona i prostora koji se u njemu prepliću - Moraču i Podgoricu, ruralno i urbano, selo i grad. Ali granice među njima nisu tako jasne kako često mislimo.
Lovišta postoje svuda, i u gradu i na selu, samo mijenjaju oblik. U tom preplitanju Morače i Podgorice, ruralnog i urbanog, prirode i sistema, intimnog i političkog, pojavljuje se prostor u kojem književnost ne opisuje samo svijet, već ga secira, bez anestezije.
Tripković je otvorila i ono pitanje koje nas, htjeli mi to ili ne, stalno sustiže: Šta se dešava sa društvima koja ne prepoznaju književnost i kulturu? Šta se stvarno dešava sa zemljama u kojima kultura nije jedna od ključnih disciplina razvoja, već dekor na kraju budžetske tabele?
Neulaganje u kulturu ne proizvodi posljedice odmah. One dođu kasnije... u jeziku koji osiromašuje, publici koja se ne razvija, mladim umjetnicima koji nakon akademije ne znaju gdje pripadaju, piscima koji moraju biti sve odjednom: autori, producenti, menadžeri, promotori, administratori sopstvenog opstanka u društvima koja se čude što su izgubila sposobnost razgovora...
Robert Alagjozovski govorio je o makedonskoj književnosti, njenoj snazi, praćenju tokova na prostoru bivše Jugoslavije, ali i o današnjoj poziciji malih književnosti koje se teško probijaju do velikih scena. Istakao je da su mladi autori danas bolje povezani nego ranije, da se makedonska književnost najviše prevodi na srpski i bugarski jezik, ali i da još uvijek postoji zid između regionalne vidljivosti i ulaska u šire evropske i svjetske tokove.
Ukazao je i na pisanje koje se ponekad pretvara u trku sa konkursima, kao i o autorima koji završavaju rukopise ne onda kada knjiga sazri, nego onda kada rok nalaže. A knjige, ako ih pustimo, imaju vlastito vrijeme. Ili bi makar trebalo da ga imaju.
Alagjozovski je pomenuo da ne piše stalno, ali se književnosti uvijek vraća. Pokušava da je prevaziđe i da izađe iz njenih granica. Možda je upravo to jedna od važnih poruka večeri - književnost je najživlja onda kada ne pristaje da ostane samo književnost - kada ulazi u muziku, pozorište, crtež, politiku, ličnu istoriju... u prostor iz kojeg smo otišli i kojem se, makar jezikom, stalno vraćamo.
Na kraju večeri, Karakaš nije čitao odlomak iz knjige, niti je izvadio papir. Nije citirao roman. Ispričao je priču... najkraću moguću: „Posljednji čovjek na svijetu sjedio je u svojoj sobi. Onda je neko pokucao na njegova vrata.“
I stao. Publika se nasmijala, a onda zaćutala.
Dobre priče uvijek nastavljaju da žive nakon posljednje rečenice... baš kao i ovo književno veče.
Nakon razgovora, program je nastavljen poetsko-muzičkim recitalom „Reci bobu bob“, autorskim projektom Damira Šodana, posvećenim desetogodišnjici dodjele Nobelove nagrade za književnost Bobu Dilanu. Šodan je, uz vokal i gitaru, Dilana iz američkog folk-roka uveo u prostor dalmatinske šansone, podsjećajući da granice između poezije i muzike nikada nisu bile toliko čvrste koliko smo ih mi pravili.
To je bila najtačnija završnica večeri. Razgovaralo se o jeziku, a završilo muzikom. Govorilo se o književnosti, a završilo glasom. Pričalo se o odlascima, a svi smo ostali još malo zajedno, jer književnost, na kraju, nije tu da riješi naše dileme. Ona nije tu da nam objasni svijet...
Tu je da pokuca na vrata onda kada pomislimo da smo ostali sami.
Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 8. juna 2026. godine
