Više od mjesec dana je prošlo od kada su Nevladino udruženje Kutak, Culture Corner tim i Turistička organizacija Podgorice organizovali, uz podršku Capital Plaza Centra, humanitarni događaj – Kutak želja...a ja i dalje pomjeram vrijeme pisanja teksta jer se utisci još uvijek sabiraju.
Kad god se nađem u sličnoj situaciji, pobjegnem među svoje zidove i prepustim se muzičkim notama...Ovog puta je Adagio for Strings osluškivao svaki detalj. Poslušajte ga i pustite da vas dotakne pa da onda tako zajedno krenemo na put ka Kutku želja, vođeni rečenicom moje najbolje prijateljice: "Samo prati srce..." Crnjanski bi nam svakako prokomentarisao da ćemo se na kraju tješiti...
Srce? Vjerujem da nam omogućava da u njemu nosimo cijeli svijet koji se ne da umoriti...Vjerujem da nam daje mogućnost fajterskog truda da ne izbjegavamo uzburkano more i time se suočimo sa svim onim dobrim i lošim okolnostima koje nas tjeraju da pravimo male korake ka promjenama.
Ljubav? Ne volim da je definišem...osrknavila bih je. Neka je tu...u nama...kao jedan od najznačajnijih začina za Kutak želja.
Povjerenje? Vrlina koju svi cijenimo i tražimo u drugima nekada tako panično i bezglavo, nesvjesni da je u sebi nemamo za one koji to možda najviše zaslužuju. Začin na kojem uvijek treba dodatno raditi, sa egom svojim popričati i pružitu mu šansu da rezultat ne bude u njegovu korist...može on to da podnese, iako mu je bolno.
Jesmo li ubacili sva tri začina? OK...spremni smo za dalje.
Nevladinim organizacijama se danas malo vjeruje. Postoji iskrivljena slika da se novac zloupotrebljava, da se koriste situacije pa i humanitarne aktivnosti, da je sve samopromocija itd. Ne kažem da se ne dešava...ali zar sve u životu nema i onu drugu stranu medalje? Zar smo postali toliki pesimisti da "hejtujemo" sve što stignemo? Da nam je prva asocijacija sa negativnom konotacijom? Nedavno sam se vratila rečenicama Duška Radovića: "Da li bi ljudi mogli da budu bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva." U ovim mislima vidim izgovor za svaki tip "hejtovanja"...ne optužujem...razumijem.
Drugom stranom medalje, onom lijepom i velikodušnom, obasjali su nas podgorički restorani i poslastičarnice čiji redosljed, u ovom slučaju, nije bitan...jer svi su na prvom mjestu: Sonja, Korzo, Torte i kolači Marina, Anin Medeni Kutak, Ratka tortice, Zdrawi kolači, Biobella keksići, Hotel restoran Laguna, Hotel Podgorica, Leonardo i Carine. A uz njih solistkinje Zvjezdica Anja Jestrović, Nevena Mrvaljević, Anja Vulović, drugari iz KUD Željezničar, VIVIS prodavnica balona, Apprint, Nenateks i Slatki snovi (Radun d.o.o.), anonimni donator muzičke linije i svi ljudi dobre volje koji su uspjeli da tog dana budu sa nama. Hvala vam svima...od srca!
Bolest? Oni koji me poznaju znaju za jedno moje suočavanje sa ovom riječju...i time dajem sebi za pravo da pokušam da vas uvjerim da sve dobija drugačije značenje i perspektivu kada ste bolesni. Zaglavite se u trenucima u kojima stvari koje bi vas nekada iznervirale postanu beznačajne...zaglavite se sa samim sobom...i izlaz postoji samo ako izađete na kraj sa tim istim samim sobom...a zar to ne bješe najteže? Uz to...dobijate i promjene u okolini. U zavisnosti od toga koliki je nivo bolesti, toliko se i ljudi mijenjaju oko vas...ili se ne mijenjaju!? Imala sam priliku da su mi se tada u život vratile osobe koje su mislile da ću da napustim Planetu pa im se griža savjest uključila...oporavih se i odoše, lijepo nam opet bješe. A bilo je i onih koji i danas misle da let kroz šoferšajbnu ima posljedice...pa nekim mojim osobinama, koje ne pašu njihovoj slici savršenog bića, (ne) nalaze opravdanja. Hm...neka to budu moje Greške. Što bi rekao Boban Stojadinović, greške su novi JMBG u svijetu previše istih – slavimo ih! Ostali? Tu su i hvala im...
Dodali smo empatiju? Idemo dalje...
Trebalo nam je par dana da se psihički pripremimo za odlazak u JU 1. jun...da obuzdamo emocije i ne dozvolimo da zaplačemo pred djecom koja žive u internatu ove institucije a kojoj smo posvetili prvi Kutak želja u ime 20. novembra, Svjetskog dana djeteta...Vjerovatno je svaka od nas imala u glavi drugačiji scenario i mnoge opcije kako da reagujemo. Bez dogovoranja, zakoračivši među djecom, izbor je pao na Osmijeh...iako smijeh neki doživljavaju kao neozbiljnost smatram da je ipak jedan stoički odnos prema životu.
Dok su dječaci i momci gledali utakmicu, mi, pripadnice ženskog roda, smo posmatrale kako se prave čestitke, šta to posebno ljuti Ninu i kako nam Sunčica brižljivo sačinjava posvetu. Mislim da me nikada neće napustiti ta slika gdje me predivne zelene oči gledaju dalje od zjenica i pričaju uz osmijeh nešto što je kod mene izbrisao moj...Toliko zagrljaja, toliko izgovorenih "volim te"...i tuga...koju nisam mogla u tom trenutku da prihvatim na način kako bi mi Egziperi došapnuo, iako se sa njim u potpunosti slažem - "Tuga je samo jedna vibracija koja nam pokazuje da smo živi."
...
Prošlo je mjesec dana...
Svakog dana gledam crtež koji su nam drugari iz JU 1. juna oslikali i uramili...svjesno ili ne, na mnogim mjestima dali su prednost plavoj boji...boji našeg Culture Cornera. Kao nekada najvatrenijem ljubitelju crvene boje, u moj život lagano, spontano, bez poziva, ušla je osoba koja mi je donijela plavu boju a time i Culture Corneru. Plava boja...do XII vijeka, neprimjetna boja...od XII do XIV vijeka nova boja...od XV do XVII moralna boja...od XVIII do XX vijeka najdraža boja.
Nije je bilo na pećinskim crtežima. Ljudi antike je nisu uočavali. A onda je došla do pozicije kraljevske boje i velike suparnice crvene. Francuzi su joj dodijeli 24 naziva. Nakon štampanja Geteove knjige, Verterova slavna plava dovodi do toga da su evropski mladići deceniju nosili plavi frak i žute pantalone koje je Verter imao kada je upoznao Šarlotu...Iz perspektive kosmosa naša Planeta je plava. Plava je boja UN, boja mira...boja koju karakteriše neobičan preokret koji se desio prije jednog milenijuma a o čemu možeti više pročitati u monografiji Mišela Pastura – "Plava – istorija jedne boje." Vjerujem da plava boja nije i neće promijeniti samo moj život...Drugari iz JU 1. juna...hvala vam! Na emociji i razumijevanju vaše i naše plave...drugačiji smo, razumijemo i prihvatamo to.
Na kraju...poslednji dani 2015. godine me inspirišu da ne mogu završiti tekst a da vam ne poželim:
1. Držite oči otvorene...
2. Neka vas dotaknu trenuci koji će vas obogatiti širim pogledom na život...
3. Pustite tuđe riječi i postupke jer vam troše dragocjeno vrijeme koje biste mogli da posvetite svom životu i željama...
4. Ispunite se entuzijazmom koji ima snagu da nosi sve pred sobom i učini čuda za vas...i druge.
5. Ne postavljajte sebi granice i ne dozvolite da vam to neko drugi čini tamo gdje ih vi i ne vidite...
6. Ništa nije doživotnog vijeka trajanja. Sve je moguće promijeniti zato mijenjajte sebe...time ćete mijenjati i svijet...
7. Zavrtite se u sopstvenoj avanturi i uživajte...uz osmijeh od srca.
Negdje na početku sam ga pomenula, sa njim želim i da završim...Duško Radović nas sve mudro pita:
"Koliko se plaća pretplata na cvrkut ptica?
Kolika je cena vazduha u dinarima?
Da li se hlad drveća plaća na sat ili na metar?
Da li je cena sunca ista i leti i zimi?
Da li cveće posebno naplaćuje gledanje, a posebno mirisanje?
Izvinite, koliko ste platili što ste se rodili?
Šta je besplatno?
Samo ono što je najveće, najlepše i najvažnije."
P.S. Plavo...hvala ti...
Srećna vam 2016. godina!
Fotografija: Crtež od drugara iz JU 1. jun
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 29. decembra 2015. godine
Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media
