Idu dani…
I pjesma i život.
„Svako nosi ono što mu je dato, kako najbolje zna i umije. Zato valjda nemam ni ljutnje ni bijesa. Ako kažu da smo ono što drugima damo, ja sam zaista srećna.“
Pričala mi je tako dugo o tom ljetu. Bilo je kao u seriji ili filmu. Znamo da oni i nastaju u većini slučajeva na osnovu života mnogih, ali baš takvu sličnost nisam očekivala. Sličnost u osobinama jednog čovjeka. Otuda i naziv „Gojko Marić“.
Čuveni lik iz domaće kinematografije.
Uvijek bi se šalile na osnovu njegovih riječi “Sačekajte, sačekajte, sačekajte!!!” I baš bismo glumile taj dio, ali ovo sada je bila stvarnost.
Neko bi rekao psiho, a ja mislim da su ovdje ipak neiscjeljene rane iz djetinjstva. Nažalost.
Pa evo kako je to bilo.
Ona je već dugo vremena bila potpuno u svojoj zoni komfora po tom nekom pitanju, iako su sva prethodna dešavanja definitvno najavljivala nešto. Otkrivala je opet onako malo umrtvljenu, svoju stranu, za koju je mislila da će se teško aktivirati opet. Bila je preosjetljiva i znala je koliki bi to bio luksuz.
Ali kako to obično biva, nenadano, kao grom iz vedra neba, tog dana je iz potpuno nesvjesnog stanja, ugledala oči koje su je posmatrale i njenim tijelom prostujala je energija koja je izazvala veoma jaku tahikardiju. Zakačila se za bove koje su plutale po moru i pokušala je da fokusira pogled ka liniji horizonta.
Sekunde su prolazile, a onda je vidjela kako pliva prema njoj.
Nasmijao se i bio je to jedan od ljepših osmijeha koje je srela u životu. Bijeli, krupni zubi, pune usne i taj sjaj u pogledu potpuno je opio njen um.
Ponašao se kao zreo muskarac koji zna šta hoće. To je kupilo u moru svega onoga što danas preovladava, beskičmenjačkim stavom.
Upoznavanje je bilo tako lako i brzo, a ona je pokušala da sakrije tu njenu dozu stidljivosti koju je uvijek nosila sa sobom. Opet, lakše nego ikada, prihvatila je to piće.
Naredni dani nadovezivali su se brzinom svjetlosti i svaki je bio potpuno poseban.
On je nastavio u istom stilu, gradeći jednu prelijepu sliku o sebi, a ona je prihvatala sve što joj je dolazilo i sa čime se osjećala prijatno, u najopuštenijem izdanju ikada. Nije je bilo briga kako će nešto da djeluje, hoće li biti previše ovako ili onako, ponašala se u skladu sa svojim osjećajima u datom trenutku i prepustila se toj bujici da je nosi.
Možda je tu bila caka…
Toliko se sve brzo odvijalo da mi se čini da nema teme koje se nisu dotakli, ona je pričala skroz iskreno i ogoljeno bez ikakvog straha, u cilju potpunog povjerenja, a on je djelovao kao melem sa svojom širinom i razumijevanjem, podrškom i prihvatanjem. To je stvaralo samo veći osjećaj sigurnosti kojeg je imala dok bi bili zajedno.
U svemu tome upoznao je i njenu porodicu, pričao je puno i o svojoj. Djelovao je iskreno i nekako razumno, duboko i željno onoga pravog, suštinski vrijednog.
Jedan od dana proveli su daleko od svih, gdje je more ljubilo nebo, a ono njih. U tom beskraju plavetnila bili su sami i svoji. Ona se pitala hoće li je više poljubiti, a on je pričao i ponašao se potpuno džentlmenski bez ijednog suvišnog poteza. Kako je vrijeme prolazilo nju je to još više vezivalo za taj osjećaj koji je imala sa njim, pa na kraju onako pomalo djetinjastim ponašanjem, dobila je šta je htjela. Opet na najnježniji način.
Na putu do kuće mislila je o svemu. Lebdeći, onako potpuno opijena, pjevala je iz sveg glasa:
“Dobro je kad u životu nekoga slutiš neko te sluti,
ali je najbolje kad u životu imaš nekog s kim možeš, ovako da šutiš.”
I ćutali su, puno puta, svako u svojim mislima, zagledani daleko, zagrljeni jako.
Valjda je to ono što nas najviše spaja. Zagrljaj.
Jedan dan je bio opet na svoj način poseban, kada su malo promijenili ambijent i kada su opet doživjeli neke nove stvari. Bio je to još jedan dio koji se uklapao u njihovu sliku radosti.
Pjevali su to veče i slušali onu lijepu pjesmu:
“Jedan čovek i jedna žena
Jedna ljubav za sva vremena
Dani idu, život se briše
Ja tebe čuvam, volim sve više
Jedan čovek i jеdna žena
Dva su tela, a jedna sеna
Moja sreća je sreća njena
Jedan čovek i jedna žena”
I baš je rekao kako voli ovakvu muziku. Veoma dugo nije živio tu, u nekim ključnim godinama, ali duša prepoznaje ono što joj prija.
I tako, sve je djelovalo previše dobro da bi bilo istinito.
Kako je počelo, tako se i završilo.
Jedna rečenica, jedan rastanak, a da nije znala da je kraj. Nije znala, ali je osjetila. Više nije imala energije.
Kopkalo je to brzinsko pozdravljanje. Njena tanana duša je znala da nešto nije u redu, a racio je govorio da nema šta da ne bude u redu. I to je bilo tačno.
Ali vrlo brzo uslijedio je šok. Glas preko telefona, slike u glavi na osnovu priče koje su djelovale kao da sami đavo govori sa druge strane, taj bol i presjek preko stomaka. Znala je da je kraj.
Pokušala je da smiri situaciju, objasni, čak se i izvinila, sve u nadi da će je čuti, ali bilo je uzalud.
Tu veče nije spavala. Bila je jako loše i jedva je čekla da svane novi dan, nadajući se da je jutro pametnije od noći.
Javila se, a onda je dobila novi udarac u još gorem tonu, valjda jer se nadala da će jutro promijeniti, osviježiti glavu…
Poželjela mu je sve najbolje iz dubine svoje duše i srca i tu je bio kraj.
Plakala je, nije znala šta se dešava, da li se dešava ili ipak sanja. Govorila je da ona ne može da shvati da je to ista osoba.
Samo par sati prije toga zvao je da je upozna sa svojom majkom. Bili su to krupni događaji iza njih. Pričao je o njihovoj budućnosti i sreći koja im se desila.
Ni sama nije znala, šta je istina.
Pokušavala je da nađe opravdanje, ali sledeći dani su pokazali novu sliku.
Posle dva, tri dana, pošla je da se suoči i sa tom plažom, nije htjela da joj se omrzne zbog svega, jer je baš voljela.
Mislila je da će joj biti lakše, a onda je ugledala njega. Već je zauzeo svoju poziciju i bio je vrlo precizno postavljen.
Naravno, nije joj bilo svejedno, i ovako je pokušavala da izađe iz stanja šoka od tog dana. Nije ni znala koga sada gleda, potpunog stranca ili ipak njega.
Vrijeme koje je uslijedilo, pokazalo je potpuno neku nenadanu sliku o njemu. Razgovarao je svaki dan sa novim djevojkama, pokušavao je da privuče pažnju i paradirao je kao ona djeca koja su željna pažnje i koja uživaju u tome da po svaku cijenu nahrane svoj ego.
Ona je odmah znala o čemu je riječ. Ignorisanjem je od svega pravila samo vazduh, kako su dani prolazili nekako baš tako je i postajalo skroz providno.
U međuvremenu, dok je bila odsutna par dana, pratio je njen rad i virio je iza svakog ugla. Bio je primijećen, ali opet izignorisan. A onda se to nastavilo i narednih dana na istom mjestu.
Danas je prvi dan da se nije pojavio. I mislila je da će tako biti nakon poslednjeg prisustva koje je bilo skroz isprazno.
Ona se liječila morem i plavetnilom, istim onim koje ih je spojilo. Ogledala se u svakom zaranjanju tijela i duše. Bilo je ovo veliko iskustvo za nju. Zahvalna što se nije odužila ta iluzija koja je brzim tempom počela da joj skroz muti vid i razum.
I kako kažu u seriji “na moru je sve nekako opasno tetooo”, opasno jeste, ali na kraju uvijek blagotvorno i istinito, pa čak i kada više niste ista osoba posle toga. I dobro je da niste.
Ovaj “Gojko Marić” htio je baš kao i onaj, da je ima samo za sebe. Htio je da bude on taj jedini koji postoji za nju u ovom životu.
Shvatio je vrlo brzo, da to neće biti moguće, jer je nju čuvala njena porodica. Iza nje su stajala leđa koja se ne savijaju lako.
Smetalo mu je, uplašio se i od svojih slabosti i napravio je vrlo brzo”skandal” zbog najveće gluposti. Naravno neko mora biti kriv.
Sada kada joj je sve bilo jasno, rekla mi je da joj treba samo još vremena. Njena osjećanja su uvijek ozbiljna, koliko god nešto trajalo.
Uvijek.
Najviše je pogodilo to što se nekako po prvi put opustila i prepustila svim emocijama i onda je dobila potpuni preokret.
Ipak, rekla mi je da joj ni zbog čega nije žao, da je sada mnogo drugačija nakon svega, ali na onaj zdrav način. Rekla mi je da se moli za njega.
A moliti se, posle svega, za spasenje nečije duše, ipak govori šta je to što nosimo u sebi. Srećna sam što je takva, krhka, a jaka kao stijena. Čista i svoja. Zato je i more voli i grli.
“I kako kažu bolje spriječiti nego liječiti” , jer šta bi bilo, kad bi bilo, o tome ne mogu ni da razmišljam.. sve je kako treba.” Bile su to njene riječi kojima je pokušala da stavi tačku.
Galebari, galebari…
“Znaj, ljeto je varljivo
A srce ti zavodljivo
Kući kad si došla ti
Znala si da si u zabludi
A to veče uz mora šum
Od sreće sva si blistala
Krivo je more…”
