DJEVOJČICA SA SUNCOKRETIMA
Pjesma djetinjstva, umilni zvuci,
Sneška i tata, ruka u ruci.
Očevi drugi za poslom lete,
njoj tata sadio suncokrete.
Zavoljela je Sneška iz cuga
ponosnu biljku, sunčevog druga.
Provela svoja najljepša ljeta
u bašti prepunoj suncokreta.
Baš život čudne zakone piše,
puno ti daje, uzme još više.
Sneškinu dušu okova mrazom,
odvede tatu nebeskom stazom.
Nema početka bez nekog kraja,
radost je našla kraj štafelaja.
Ono što vidi kad sklopi oči
bojama Sneška po platnu toči.
Četkica hitra u ruci pleše
vraća sve ono što nekad bješe.
I sve se slike Sneškine zlate
sunčevim sjajem, osmijehom tate.
