Dogodi se. Bi ono za šta čovjek spreman ne bi.
Toga dana sunce nije izašlo.
Nakon osam minuta svjetlost nestade. Ali, čovjek tad ne shvati da sunca nema.
Nakon jednog dana zavlada ludilo. Rozgoropađeni upinjaše oči ka nebu tražeći sunce. U jedan glas vikaše ljudi:
- A gdje je sunce?
Ali, odgovora ne bi.
Nakon nedjelju dana male biljke svenuše i sitna živalj uginuše.
Tad čovjek opet nebo zapita:
-A gdje je sunce?
Ali, odgovora ne bi ni tad.
Nakon dva mjeseca bi toliko hladno da nejač umiraše a vode se lediše.
Vjerujući moliše, nevjerujući huliše.
Ali, ni tad odgovora ne bi.
Nakon tri mjeseca zavlada bezumlje.
Novac postade papirom za ogrijev. Hrana se teško nalazila, nije je bilo za svakoga, pa bolesni, stari i siromašni još od prije nestanka sunca, umiraše.
Nakon sedam mjeseci čovjek životinjom postade. Prljav i ogavan. Po zemlji na stomaku puzaše poput zmije.
Al' ni tad gordi ne popusti pa bijesno vikaše mnogi, kunući.
Neki od nas plakaše moleći nebo da sunce izađe.
Ali, ni tad odgovora ne bi.
Nakon godinu dana ostade jedan, poslednji od nas.
Mada, ne bi najbolji, niti se zna što je baš taj ostao, jer beše boljih međ nama.
Oko poslednjeg bi beskrajni led, samoća i tišina, sakriven u pećini gdje sijaše poslednji plam.
Tihim krikom, štedeći topao dah da ne usisa ledeni vazduh, zakuka:
-Eto, ja sam poslednji i od nas nema više niti jednog. Nestasmo za čas, kao sijeno kad gori od jednog plamička. Čak i sada, ja se ljutim umjesto ničice na zemlju da padnem. Mislili smo da je svijet naš i nama podređen. Postigli smo mnogo, napredovali, ali po cijenu krvave zemlje.
Jedno znam, koliko god je topili nečisti, ona davaše život. Zgriješismo mnogo, pa neka bude pravde.
Poslednji ubrzo izdahnu.
***
Prošlo je mnogo vremena al' sunce još izašlo nije.
O čovjeku trag ne osta, kao prah nestade, nazad u zemlju iz koje posta.
Osta led, tišina i vječna tama.
Jesmo li mogli bolje? Možda.
"Budi- i ono bude!"
