OTAC
Ulice blješte, trgovi sjaje,
magija najluđe noći u jeku,
noć kad se ljubav prima i daje,
kada uz vino pjesme poteku.
Bijeli behar sa neba sipi,
decembar broji poslednje sate
dok suvi snijeg pod nogom škripi,
jednoga tužnog, umornog tate.
Zamišljen, smrknut, koraka spora,
zastane često, koljeno kleca,
na čelu nova, duboka bora,
zna da ga kući čekaju djeca.
Za svaku redom Novu, do ove
on bi donio darove svima,
sitnica katkad ispuni snove
i mali poklon vrijednost ima.
A sad, bez posla, već par mjeseci,
molbu mu svaku odbiju redom.
Kako da stane pred oči djeci
k’o zadnji prosjak ophrvan bijedom?
Trese ga jecaj, a teške suze
niz obraz leden sve brže klize.
On skriva šake u džep od bluze
i usne svoje do krvi grize.
Planeta nazdravlja, veselje vlada
uz prasak skupih šampanjskih boca,
dok snijeg nečujno lagano pada
i skriva tugu nesrećnog oca.
