Izložba In Memoriam crnogorskog vajara prof. Pavla Pejovića

U organizaciji Muzeja grada Rijeke i Saveza Crnogoraca Hrvatske, u utorak, 17. novembra u 19h u galeriji KORTIL u Rijeci, biće otvorena izložba In Memoriam crnogorskog vajara prof. Pavla Pejovića. O autoru i o njegovim djelima govoriće Ervin Dubrović, direktor Muzeja grada Rijeke, a izložbu će otvoriti gradonačelnik grada Rijeke Vojko Obersnel. Izložba će biti otvorena za posjetioce do 28. novembra 2015. godine.

Ervin Dubrović

IN MEMORIAM: SKULPTURE PAVLA PEJOVIĆA

Pavle Pejović istovremeno osjeća snažnu pripadnost vlastitom ishodištu, obitelji i oporom, brdskom crnogorskom zavičaju, i traži odgovor na najopćenitija pitanja o čovjekovoj biti i o ključnim trenu-cima ljudskoga života. Zato je njegove skulpture nemoguće doživjeti i razumjeti pukim razgledava-njem njihova oblika, bez promišljanja njihova značenja i smisla koji treba tražiti u nizu slojeva oso-bnih uspomena i životnih iskustava, kao i općih, civilizacijskih mitova i simbola.

Pejoviću je važno proniknuti u bit svijeta, jednako kao i omogućiti razumijevanje biti svojega djela. Zato i riječku izložbu postavlja kao čvrstu, zaokruženu cjelinu, svojevrsnu ljudsku životnu dramu koja nije uvjetovana ni podnebljem ni osobitostima pojedine kulture, nego je opća, ljudska, i zato razumljiva i upečatljiva u različitim kulturnim kontekstima.

Iako naziv In memoriam zvuči kao posmrtna počast i ukazuje na svečan i dostojanstven ispraćaj, Pejovićev In memoriam uopće nije podsjetnik o smrti, uspomena na umrloga, a nije ni memento mori, zastrašujuća opomena smrtniku, nego jezgrovit i zbijen sažetak života, od početka do svršetka, od kolijevke do rake, od ovostranog do onostranog.

Pejović naročito voli mitove i simbole, arhetipske oblike i simboliku brojeva.

Cjelinu i tako ne možemo ni dosegnuti niti objasniti prepričavanjem i zbrajanjem, željom da obuhvatimo sve pojedinosti.

Ni svijet ni život ne možemo obujmiti i prikazati u potpunosti i u svim pojedinostima.

Upravo ljudska ograničenja, čovjekova izgubljenost pred nespoznatljivim i nesagledljivim, potiče potrebu za mitovima i simbolima, za sažimanjem i svođenjem ovoga neurednog i kaotičnog svijeta na uredan sustav znakova i oblika.

Pejovićeva se Izložba doista odvija poput života; započinje s trima reljefima - paljevinama i svijećama na okrugloj podlozi od prepletenog šiblja, simbolima života i vatre. Nastavlja se kolijevkom ispunjenom mlijekom, koja stoji u osi izložbe i od koje kreće put do njena svršetka. S obje strane se duž puta nižu fizionomije - glave koje prikazuju razne ljude i različita raspoloženja, raznolika ljudska stanja. Glave, lica, izražajni su i upečatljivi znaci svakoga pojedinoga čovjeka. Iako brončane i kamene nisu bezizražajne i okamenjene; naprotiv, okrugle su, jajolike i tikvolike, jedne pronicljivih, druge tupih pogleda, jedne pognute, druge uzdignute, smiješne i tužne, vedre i razočarane...

Tri početne “lijese” od šiblja, jedna kolijevka, dva puta po šest glava uzduž osi koja vodi prema završnom, istokračnom, grčkom križu, što ga čini praznina između četiri moćna i jednostavna me-talna tijela. Kvadratičnog su tlocrta, a praznina među njima tvori križ koji kod Pejovića nosi barem dvostruku simboliku; ne samo religijsku, nego također i ideju kvadrata, jednog od najsavršenijih likova. Životna priča počinje kružnim lijesama, a završava križem i kvadratom.

Brojevi se također nižu očitom simbolikom: tri lijese, jedna kolijevka, dva puta po šest - dvanaest glava, jedan križ.

No interpretacija simbola samo je jedan od barem dva moguća pristupa Pejovićevu skulptorskom opusu. S jedne je strane humanist i mislilac koji kreće s idejnih, mitskih i teoloških polazišta, a s druge kipar koji oblikuje, koji mijesi svoju glinu i kleše svoj kamen. Bio bi previše suh, poučan i dosadan kad bi posezao isključivo za visokim stilom i težio idealnim, matematičkim oblicima.Ne bi nipošto dosegnuo svoj cilj kad ne bi volio ljude, kad ne bi iznenađivao i imao smisla za ironiju i nesavršenost, za ljudske slabosti, kada ne bi uočavao radost i potištenost, sreću i tugu. Govoriti o ljudima s najviše prava može onaj koji ih voli i pokušava razumjeti, koji se divi ljudskom postojanju i koji je svjestan neponovljivosti svakog pojedinog ljudskog bića. Upravo onaj koji voli ljude može ih pokazivati u njihovim slabostima, razotkriti njihovu nutrinu i njihov strah, tražiti njihove osjećaje pod kožom njihova lica, obnažiti njihova neskladna tijela te ih iskrenim razumijevanjem i blagom ironijom pretvoriti u osebujne skulptorske oblike.

Pejović je kipar kojega mirne duše možemo nazvati tradicionalnim i klasičnim. Ovakvim mu određenjem ne činimo štetu, nego uslugu. Najveći teret modernog doba bila je težnja za izvornošću, koja je na kraju dovela do apsurda neprestanoga ponavljanja općeprihvaćenih, jednostavnih i potom neoriginalnih i stereotipnih oblika. Pejović je tradicionalan i klasičan u ustrajavanju na kiparskoj tradiciji gline, kamena i bronce, portreta, figure i akta. No, Pejović ni u kom slučaju nije akademski i modernistički uštogljen i prepariran, njegovi oblici nalik su modernima, ali njegov je senzibilitet naš današnji, on je proživio i preživio posljednje dane moderne jednodimenzionalnosti, dočekao i nadživio početni bučni postmodernizam i dostigao naročitu ravnotežu zrela umjetnika kojom iskazuje senzibilitet ovoga vremena. On spontano križa tradicionalnu skulptorsku postojanost s postmodernističkom ironijom i konceptualističkim stavom i pristupom. On je klasičar koji se s lakoćom i mudrošću zrela čovjeka i umjetnika, umije pokloniti svijetu i čovjeku i ujedno oblikovati svoje skulpture bez prenaglašene patetike i bez nepotrebne groteske.

On to, naprotiv, čini s dobronamjernim podsmijehom i ironijom.

PAVLE PEJOVIĆ - BIOGRAFIJA

Rođen 1950. godine u Orasima kraj Cetinja. Diplomirao na vajarskom odsjeku Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Miše Popovića. Kao najbolji student generacije na odsjeku dobio nagradu „Sreten Stojanović”. Godine 1982. magistrirao je na istom fakultetu.

Ima zvanje redovnog profesora Univerziteta Crne Gore na FLU na Cetinju od 1998. godine. Godine 1999. biran za redovnog člana Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, a 2008. godine za člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Član je Predsjedništva CANU i sekretar Odjeljenja umjetnosti CANU. Učestvovao je na velikom broju prestižnih grupnih izložbi u Crnoj Gori kao i u bivšoj Jugoslaviji, kao i na značajnim međunarodnim izložbama i simpozijima u svim evropskim gradovima od Moskve do Londona. Važnija samostalna izlaganja su u Modernoj galeriji u Podgorici 1981. godine, Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu 1986. godine, Galeriji kulturnog centra Beograda 1990. godine, Nacionalnoj galeriji Makedonije u Skoplju 2006. godine i Retrospektivna izložba u Centru savremene umjetnosti u Podgorici 2007. godine. Dobitnik je trideset prestižnih nagrada među kojima Nagrade na XXI Oktobarskom salonu u Beogradu 1980. godine, Premija za sklupturu na V Bijenalu jugoslovenskog portreta u Tuzli 1983. godine, Prva nagrada Cetinjskog salona 1985. godine, Prva nagrada Bijenala „Milena Pavlović-Barili” u Požarevcu 1987. godine, Trinaestojulske nagrade Republike Crne Gore 1994. godine, Državne nagrade za likovnu umjetnost „Petar Lubarda” 2009. godine, itd. Bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1993–1998. godine. Odlukom Vlade Crne Gore imenovan za direktora J.U. „Narodni muzej Crne Gore” na Cetinju 2008. i 2013. godine. Od 2009. ima status „Istaknutog likovnog stvaraoca”.

Oženjen, supruga Vjera, djeca Ivan, Milica i Maša.

Živi u Podgorici.

Svi radovi u okviru izložbe „In memoriam” su nastali u periodu od 1983. do 2014. godine i treba ih tretirati kao cjelinu.