„Mrtvare“ Kemala Musića: Kad živi obuju cipele za mrtve

Piše: Božidar Proročić, književnik

Pročitao sam gotovo sve romane Kemala Musića, ali „Mrtvare“ su me zatekle iskreno nespremnog. Mislio sam da poznajem njegovu rečenicu, njegovu mjeru bola i način na koji iz ljudske sudbine izvlači ono najdublje i najteže. Ipak, ova roman-poema natjerala me na suze, jer u njoj nema izmišljene tuge, već iskrene patnje pred kojom književnost ne traži samo tumačenje, nego i poklonjenje pred žrtvom.

Kemal Musić je u „Mrtvarama“ napisao roman-poemu pred kojom se čitalac ne ponaša kao tumač, nego kao svjedok. Ne kao neko ko samo prati radnju, pamti likove i zatvara korice, već kao neko ko mora stati pred cipele. Pred jedne pastelno narandžaste, iznošene, bez đonova, okačene na zid jedne istanbulske kuće. I pred jedne crne, nizozemske, loše, napravljene za mrtve, a obučene živom čovjeku koji još vjeruje da može preći Kamenu planinu.

Između ta dva para cipela staje gotovo cijeli vijek bošnjačkog stradanja. Staju Vraneš, Šahovići, a Srebrenica se javlja bez direktnog imena – kroz jul, mermer, kolonu, mrtvare i broj 8.372. Staje zavičaj iz kojeg čovjek ne odlazi za svijetom, nego bježi pred nožem koji je već stigao do kućnog praga.

Ova roman-poema počiva na dva puta. Jedan vodi prema Istoku, prema Bosforu, prema preživljavanju koje je izmaklo nožu, ali ne i sjećanju. Drugi vodi prema Kamenoj planini, prema julu, travi, rojevima muva i bijelom mermeru. Adem i Bekir čine dva lica iste izgnaničke sudbine, razdvojena godinama, a spojena istim strahom.

Adem bježi poslije Mitrovdanske noći 1924. godine, iz Vraneša, iz zavičaja u kojem je ostavio kuću, majku, očev glas, pogaču, čarape, mezare, rijeku i nebo. Bekir bježi u julu, u ratnom paklu, iz grada koji gori, sa knjigama iz porušene biblioteke i cipelama koje su stigle iz humanitarne pomoći, kao pomoć koja u sebi već nosi pogrebni predznak. Jedan se iz kolone izvlači živ. Drugi u koloni ostaje zauvijek. Ipak, oba puta vode kroz isti zavičajni bol.

Ademov put počinje govorom na groblju. To je jedna od najstrašnijih tačaka ove roman-poeme: prva iskra zla nije u bajonetu, nego u riječi koja mu otvara put. Groblje, mjesto gdje bi čovjek morao da se smiri pred smrću, postaje mjesto sa kojeg smrt kreće prema živima. Musić taj užas ne objašnjava previše. Samo ređa slike: novembar, Mitrovdan, vatra, dim i oči bez milosti. I rečenicu da „nije pomagala nedužnost“.

Tu počinje Ademovo bježanje, ne kao avantura ili seoba iz epske pjesme, nego kao lom čovjeka koji još nije stigao ni da se oprosti od onoga što je bio. Njegove pastelno narandžaste cipele, kupljene za vašare, svadbe i djevojačke poglede, postaju obuća progona. Cipele za mladost pretvaraju se u cipele za izbjeglištvo.

Te cipele su možda najpotresniji predmet ove roman-poeme. Na početku imaju boju želje. Adem ih je kupio da bude ljepši, da u Akovu, na pijaci, podigne glavu, da ga možda pogleda neka djevojka. U njima je bila mladost i proljeće koje se nikada neće dogoditi. Onda dolazi Mitrovdan i boja se gubi. Đonovi otpadaju, palčevi izviruju, stopala krvare. Ono što je trebalo da ga uvede u život, uvodi ga u progon.

Kad ih u Istanbulu okači na zid, Adem ne čuva obuću, nego dokaz da je čovjek nekad morao izgubiti đonove da bi sačuvao ime.

Musić u Ademovu priču ugrađuje zemlju kao drugu veliku simboličku okosnicu romana-poeme. Adem u torbaku nosi grumen rodne zemlje. Nosi ga kao što drugi nose novac, vodu ili hljeb. U toj šaci crnice nije samo zavičaj, nego prvi dah kuće, trag predaka i majčina toplina stisnuta u zemlju da se ne raspe po tuđini. „Sve bi zaboravio, da mu nije tog mirisa“, rečenica je koja presijeca cijelu knjigu. Miris zemlje čuva ono što istorija pokušava da izbriše.

Bekir stoji iza Adema kao drugo poglavlje iste nesreće, napisano drugim vijekom i istom rukom zla. On je isti čovjek u drugom vremenu. Kod njega nema novembarske studeni, kod njega je jul. Sve gori. Ta rečenica se vraća kao sudbina: „Jul je i sve gori.“ Gori voda, vazduh, zemlja, kuće, planine, ljudi, nada. Bekir se sprema za put preko Kamene planine, ali ne kao junak. On krpi cipele. Čovjek ne može zaustaviti rat, mitraljeze i pjesme koje zlo misle, ali može provući konac kroz platno. Može popraviti ono malo što ima na nogama. Može vjerovati da će ga loša cipela prenijeti preko smrti.

A te cipele su mrtvare. Došle su iz Nizozemske, iz humanitarne pomoći. Musić uporno ostavlja riječ Nizozemska da odzvanja u tekstu. Ona u sebi, čak i zvučno, nosi nešto spušteno, nisko, podzemno. Nizozemska je geografski „niska zemlja“, ali u roman-poemi ta niskost dobija jezivu simboličku dubinu: ispod zemlje je grob, ispod života je ukop, ispod humanitarne pošiljke krije se pogrebna namjena.

Te cipele ne dolaze iz prostora spasa, nego iz prostora koji u knjizi postaje predvorje groba. Napravljene su za umrle. A živi čovjek ih obuva i nada se životu. U tome „Mrtvare“ dostižu jednu od najdubljih ironija savremene književnosti o ratu. Evropa ne dolazi kao spas, nego kao paket cipela. Dovoljno da se kaže da je pomoć poslata, nedovoljno da se čovjek spasi. Još gore, ta pomoć u sebi ima zlokobnu mjeru smrti.

Između Ademovih i Bekirovih cipela stoji isti put, ali drugačiji kraj. Ademove su izgubile đonove, boju i mladalačku namjenu, ali su sačuvale čovjeka koji ih je nosio. Bekirove su od početka nosile zlu slutnju. Bile su napravljene za mrtve, a obuli su ih živi ljudi koji su još vjerovali da planina ima drugu stranu. Adem ih skida kada dotakne svjetlost Bosfora. Bekir ih ne skida, jer za njega nema druge obale.

U „Mrtvarama“ prag je najkraća granica između doma i nestanka. Bekir ga ne ljubi kao čovjek koji se sprema na put, već kao neko ko u jednom dodiru sahranjuje kuću, avliju, roditeljske stvari, majčin vez i sve ono što ga je do tog jutra držalo uspravnim. Preko praga su se nekad unosili hljeb, umor, glasovi, radost, dječji koraci i miris ručka. Od tog trenutka, isti taj prag postaje tanka crta preko koje čovjek ne prelazi u svijet, nego u neizvjesnost.

Epilog vraća prag, ali sada kao mjesto koje postoji i kad ga više nema. Ademovi sinovi dolaze u Vraneš po zemlju za očev mezar i sjedaju upravo tamo gdje je nekada bio njihov kućni ulaz, njihovo porodično „ovdje smo“. Kada im domaćin kaže da je prag na drugoj strani, oni odgovaraju kratko, gotovo usput, a zapravo izgovaraju jednu od najdubljih rečenica roman-poeme: „Jeste tvoj. Ali, naš je bio ovdje.“

Bekirove knjige otvaraju drugi krug značenja. On ih uzima iz porušene biblioteke, rizikuje život, trči kroz kuršume i nosi ih u ruksaku. U trenutku kad svijet postaje zasjeda, knjiga u Bekirovom ruksaku ostaje posljednji dokaz da čovjek nije rođen za zvjerinjak. U njegovom ruksaku su i hljeb i knjige. Hljeb da preživi. Knjiga da ne podivlja.

Kada ga kasnije prepoznaju po knjigama, a ne samo po DNK, Musić pravi jedan od najplemenitijih obrta roman-poeme. Ako su mrtvare bile obuća za njegov kraj, knjige su bile posljednji dokaz njegovog početka: da je pripadao svijetu riječi prije nego što ga je svijet nasilja zaustavio.

Zato „Mrtvare“ ne treba čitati kao klasičan roman u kojem priča ide pravolinijski, od zapleta prema raspletu. Ovo je roman-poema: roman po sudbinama Adema i Bekira, poema po ritmu i ponavljanju, elegija po osjećanju, opomena po onome što ostaje poslije čitanja. Musić ne gradi široku romanesknu panoramu, nego unutrašnju metafiziku bola: novembar, jul, Istok, Kamena planina, zemlja, cipele, mrtvare. Sve se vraća. I sve svaki put zaboli drugačije.

Najveća snaga „Mrtvara“ jeste u tome što ne dopušta da žrtva ostane apstraktna. Adem nije „muhadžir“ kao opšti pojam, on je čovjek koji se sjeća majčinih čarapa. Bekir nije „stradali civil“ kao statistička formulacija, on je čovjek koji voli knjige, koji je sanjao fudbal, koji krpi cipele i vjeruje da će preći planinu. Kada književnost uspije da vrati ime, miris, predmet i čin, ona pobjeđuje drugu smrt, onu u kojoj žrtve postanu samo broj.

Musić upravo to radi. Vraća čovjeka iz broja. Vraća stopalo u cipelu, zemlju u šaku, knjigu u ruksak. Vraća prag na mjesto gdje ga više nema.

Ova roman-poema ne stoji iza nas kao završena prošlost. Ona stoji ispred nas kao pitanje koliko rano umijemo prepoznati nesreću. U „Mrtvarama“ zlo ne upada odmah sa nožem u ruci. Ono se prvo smjesti u rečenicu, raspjeva se u pjesmi, začešlja se pred otadžbinskim ogledalom, pa tek onda navuče redenike i krene prema kućama. Zato Musićeva knjiga nije samo priča o Ademovom i Bekirovom stradanju, nego i knjiga ranih znakova: govor, pjesma, muk, kolona, loša cipela, spaljen prag, mermer koji čeka ime.

Zato „Mrtvare“ ostaju roman-poema o živima kojima je svijet poslao obuću za mrtve. U toj strašnoj zamjeni nalazi se sva moralna rana knjige: čovjek još hoda, još se nada, još nosi knjigu i hljeb, a poredak ga je već obuo za ukop. Musić zato ne piše samo o prošlosti. On piše o času prije propasti, o riječi prije rafala, o cipelama prije mermera.

I dok god te mrtvare stoje pred nama, bilo na zidu u Istanbulu, bilo u travi pod Kamenom planinom, ostaje pitanje koje ne da mira: koliko puta čovjek mora prepoznati zlo prije nego što svijet nauči da se zlo ne događa iznenada, već uz dopuštenje onih koji su gledali?