Izložba Milene Vukoslavović otvorena za posjete do 22. oktobra

Zbog velikog interesovanja posjetilaca izložba ,,Sjenke su drugačije – izmišljanje tišine’’ umjetnice Milene Vukoslavović, postavljena u galeriji ,,Marko K. Gregović’’ u Petrovcu je produžena i biće otvorena za posjete  do 22.oktobra 2025. godine.

Prenosimo tekst iz kataloga koji prati izložbu:

Sjenke su drugačije (izmišljanje tišine)

„...Kada bi stvarnost neprestano pogađala naša čula i našu svest, kada bismo mogli da uspostavimo neposrednu vezu sa stvarima i sami sa sobom, verujem da bi umetnost bila nepotrebna, ili, tačnije, da bismo svi bili umetnici, jer tada bi naša duša uvek treperila u skladu sa prirodom. Naše oči potpomognute našim pamćenjem izdvajale bi u prostoru i zaustavljale u vremenu neponovljive slike. Naš pogled bi hvatao u prolazu, urezane u živom mramoru čovekovog tela, delove kipova, lepih kao što su antičke statue. U dubini naših duša čuli bismo muziku, ponekad veselu, češće tužnu, uvek originalnu, neprekidnu  melodiju našeg unutrašnjeg života...”

U prolazu, na prvi pogled kažu da „varaju”, možda zato što slike Milene Vukoslavović proces nastajanja započinju u fotografskom medijumu. Izolovane urbane sredine, najčešće poznate iz svakodnevnih šetnji, bivaju zabilježene u vidu fotografije. Svrha zabilješke je prenos informacija koje u procesu slikanja postaju istrgnute niti stvarnosti utkane u platno.

Ove slike od nas zahtijevaju aktivno posmatranje, a da bi nastale, potrebno im je oko koje prepoznaje, oko koje zna da posmatra. Slika nateže očni nerv posmatrača tražeći koncentraciju i uočavanje senzibilnih prostornih odnosa. Pritom, Milena se oslanja na izvjestan element svakodnevice u kojoj se lako prepoznajemo, na atmosferu u kojoj se osjećamo „kao kod kuće”, onu koja nam je istrgnuta iz sjećanja. Dok nam istovremeno skreće pažnju na samu prirodu materijala, čijim nas vještim vladanjem gotovo tjera na taktilni prekršaj u besprekorno čistim prostorima. Kroz materijalizaciju i teksturu jasno uspostavlja odnose te, prenoseći ih na platno, konkretizuje materiju i sjećanje na zaboravljeni kutak, prazna igrališta, ruinirane fasade, gomile otpada – na neki naizgled običan kadar koji smo sami previdjeli i dopustili da nam izmakne. To što nam omogućava da zastanemo i da se prisjetimo svoje svakodnevne šetnje i da prepoznamo nepravedno izostavljene slike – jeste jedan od važnijih aspekata Mileninog rada.

Njene slike nas podsjećaju na našu nesmotrenost, opominju nas i uče da aktivno gledamo, aktiviraju zajednička iskustva koja nam znače. To su iskustva koja potiču iz nečeg dubljeg, važnijeg i korjenitijeg od blijeska fotografskog aparata. Milena bira jednostavne prizore, kadrira ih, zatim oslikava u tonu svakodnevice, a naše povjerenje zadobija preko minuciozno izgrađenih valerskih površina. Postoji određena tišina ili nijemost ovih slika, koja se najbolje očitava kroz jednostavnost, čiste površine, svedene predstave, koje istovremeno ne ostavljaju prostor za pogrešna učitavanja. Zato ove slike nikad ne odišu sentimentalizmom ili dekorativnošću. One proizvode melanholično osjećanje koje pomaže oku da bolje prepozna igre sjenki, dok nam uho zahtijeva tišinu a govorni aparat miruje.

Milena kida kadar iz naših svakodnevnih situacija i tjera nas, ne da ga prepoznamo, već da osjetimo od čega je sazdan. U svakidašnjoj vrevi beskrajne količine buke, Milenina djela nas tjeraju da zastanemo, zaćutimo i da posmatramo. Čisto, u tišini.

Izvor: Muzej i galerije Budva