Zašto roman „Sve dobre barbike“ osvaja čitaoce: Katarina Mitrović o generacijskim nesigurnostima

Književni program XXXIX festivala Grad teatar završen je sinoć na Trgu pjesnika gostovanjem Katarine Mitrović, koja je predstavila svoj roman „Sve dobre barbike”. Moderator večeri bio je pjesnik, prozaista i urednik Zvonko Karanović.

Razgovor je protekao u detaljnom predstavljanju autorkinog književnog puta, tematike romana i procesa njegovog nastanka, uz osvrt na recepciju i dramatizaciju teksta. Na početku večeri Karanović je podsjetio publiku na specifičnost autorkinog profesionalnog puta, a Mitrović je odgovorila da je po profesiji scenaristkinja i da joj to plaća račune.

„Počela sam sa pisanjem pjesama, ali ih sada ne pišem. Potpuno sam prešla na prozu, jer pisanje scenarija za serije i filmove jeste na neki način proza s drugim pravilima, svedena i uprošćena, ali i dalje slična. Jedno i drugo mi je zanimljivo i volim. Pisanje scenarija doživljavam kao profesiju. Radim kad želim, kad mi se radi, plaća mi račune. Pisanje romana doživljavam drugačije, sebi dopuštam da radim kad imam inspiraciju i uslove za to”, kazala je Mitrović.

Karanović je potom otvorio temu romana, podsjećajući da se često kaže da se svaki roman može prepričati u jednoj rečenici, na šta je Mitrović kazala:

„Prije nego što sam objavila knjigu, Rumena Božarovska me pitala da u tri riječi kažem o čemu je knjiga. Nisam mogla odmah. Ako bih je sažela u jednu rečenicu, rekla bih da je to priča o jednoj izgubljenoj milenijalki koja pokušava da preživi kao samostalna umjetnica u Beogradu, da se nosi sa svojim odnosima i sobom, i da se bori sa mentalnim zdravljem, depresijom i anksioznošću.”

Govoreći o glavnoj junakinji Vanji, Mitrović je istakla da je riječ o ženi-djevojčici:

„Dopalo mi se kada sam čitala neki od romana Biljane Jovanović, pa je na kraju u nekom pogovoru bio opis glavne junakinje i onda je pisalo da je ona žena-devojčica. I to mi je ostalo u pamćenju i mnogo mi se dopalo jer, dok sam pisala ovaj lik Vanje, tako sam se negdje osjećala, kao da je žena-djevojčica. Ona puni 30 godina, a sve vrijeme se osjeća kao da ima 15. Ljudi očekuju da zaradi, da živi, da ide na posao, da nađe dečka, da napravi porodicu, a ona ne može. Ona je nesnađena, krhka, ranjiva, ali prikriva to nekom žestinom i sirovošću. Istovremeno, vrlo je nježna.”

Na pitanje da li je junakinja reprezent sadašnje generacije ili isključivo individualna priča, autorka je odgovorila da na neki način jeste reprezent.

„Razmišljala sam koje su to odlike moje generacije i shvatila sam da je anksioznost i nesigurnost na svakom polju sigurno jedna od glavnih karakteristika, jer mi teško možemo da obezbijedimo bilo kakvu sigurnost. Prije svega u smislu življenja, jako je teško da kupimo stan. Ti kao samostalni umjetnik u Srbiji ne možeš ni kredit da digneš. Ja kao scenaristkinja, nemam stalne poslove, jako su neizvjesni. Ljubavni odnosi, sve je vrlo postalo fluidno, neizvjesno, ništa nije sigurno. Mislim da to izaziva visoku neku nesnađenost, anksioznost, usamljenost, izgubljenost. I kada sam razmišljala o odlikama moje generacije, makar sam ja mislila da su to odlike moje generacije, htjela sam to da prenesem i na nju.”

Karanović je podsjetio na dramatičan uvod romana i pitao koliko je znanje dramaturgije pomoglo u pisanju, na šta je Mitrović odgovorila:

„Na studijama smo učili kako se otvara scena u filmu ili seriji, kako se grade likovi, zaplet i obrti. To iskustvo koristim i u pisanju romana, ali se trudim da scenaristički i literarno držim razdvojeno”, rekla je ona nakon čega je objasnila i naslov romana.

„Naslov je proistekao iz scene iz djetinjstva, kada se prisjećam bombardovanja i igračaka u podrumu. Gubitak dobrih barbika postao je metafora za očekivanja i vrijednosti. Šta znači biti „dobra barbika” i kakav je odnos prema pritiscima i pravilima društva. Mislim da je najviše povezano sa nekim očekivanjima.”

Govoreći o ličnom iskustvu koje je dovelo do nastanka romana, Mitrović je otkrila da joj se dogodio lični trenutak u životu kada je doživjela krah i morala se vratiti u svoj rodni grad.

„Osjećala sam se baš poraženo, kao da nisam uspjela, kao da prolazim jako veliku torturu. Osjećala sam se neuspješno i poraženo, zato što sam u tom trenutku završila fakultet, počela sam da radim… onda sam shvatila da pišem serije koje ne želim da pišem, samo da bih mogla od njih da živim, i to mi se smučilo jer sam željela da se bavim pisanjem i da pišem ono što želim, a ne što mi drugi govore. I onda sam radikalno odlučila da podvučem crtu i da počnem da odbijam poslove koje ne želim da pišem. I to me je zaista dovelo do ivice egzistencije i morala sam da se vratim u grad u kom sam odrasla, iz kog sam otišla puna želje za nekim drugim životom, da se zaposlim u kafiću, da  mnoge stvari uradim koje nisam mislila da hoću. I u tom trenutku sam odlučila da ću da napišem knjigu kako želim, bez bilo kakvih pritisaka, bez razmišljanja o novcu.”

Publika je imala priliku da čuje i o pozorišnoj adaptaciji romana, koju je producirala kuća „Hartefakt”.

„Igraće se i sljedeće sezone u Beogradu. Nisam učestvovala u pisanju drame, dali su mi da pročitam tekst i dala sam par komentara, ali nisam htjela da se miješam. Premijera mi se dopala, a predstava dobija super kritike.”

U nastavku večeri govorilo se i o planovima autorke u vezi sa romanom „Sve dobre barbike”. Najavila je mogućnost ekranizacije:

„Imam ponudu da uradim film po ovoj knjizi. Jedan reditelj i producent me je zvao i zamolio da ja pišem scenario. Pošto mi je trebalo da to prebacim na nekog drugog jer sam već provela mnogo vremena sa ovom knjigom i kad sam je objavila, baš sam osjetila olakšanje kao – gotovo je, otišla je od mene i ova luda žena i ova knjiga. Ali me zamolio da bi baš volio, tako da počela sam da pišem, ali sporo ide. Napisala sam samo scenosled.”

Razgovor se zatim vratio na odjek knjige, koja i nakon objavljivanja ne gubi pažnju javnosti. Moderator je podsjetio da je roman već imao nekoliko izdanja, bio u najužem izboru za nagrade i da je autorka dala veliki broj intervjua i gostovala u regionu.

Na pitanje kako gleda na taj uspjeh, autorka je odgovorila:

„Ja uvijek mislim da sam mogla bolje, ali ne mogu sad retroaktivno o tome da razmišljam da se ne bih mučila. Najdraže mi je bilo kada su mi se počeli javljati ljudi na društvenim mrežama, nepoznati ljudi koji su pročitali knjigu i koji su onda počeli da dijele svoje priče sa mnom, životne ili vezane za probleme sa mentalnim zdravljem, anksioznost, depresiju i slično. To mi je bilo najznačajnije jer su rekli da im je značilo da se osjete manje usamljeni. Zanimljivo mi je bilo i kada su mi pisali muškarci i govorili: isto se ovako osjećam, nema veze što sam muškarac. Takve utjehe su mi bile najznačajnije.”

U nastavku večeri uslijedila su pitanja publike. Prvo pitanje odnosilo se na mogućnost katarze pri suočavanju sa depresijom i anksioznošću, odnosno da li se ona prevazilazi naglo, kroz neku vrstu epifanije, ili se proces odvija neprimjetno, prihvatanjem fluidnosti:

„Ima na neki način, u jednom trenutku, mada neću sad tačno da otkrijem kraj, ali nisam imala želju da na kraju sve odjednom postane drugačije – da ona sredi sobu, uradi sve i izađe iz depresije. Smatram da je to jedan lagani proces koji traje. Ipak, željela sam da se vidi tračak svjetla i put ka boljitku. To je ono što sam željela na kraju, da pružim neku vrstu nade, ali bez preslatkog kraja i bez potpunog mraka. Dakle, da dam nadu i pokažem da će ona biti okej”, odgovorila je Mitrović.

Uslijedilo je pitanje o odnosu savremenih autora prema „zoni komfora”, s obzirom na to da se na Trgu pjesnika posljednjih godina mogu čuti brojni autori koji otvoreno pišu i govore o ličnim iskustvima. Profesorica književnosti Božena Jelušić je pitala kako autorka tumači taj fenomen i koliko lično iskustvo može biti predmet književnog djela. Drugi dio pitanja odnosio se na odrastanje u devedesetim i traumatično iskustvo bombardovanja, budući da ta generacija sada iznova otvara ta sjećanja u književnosti i javnom govoru.

„Imala sam osam godina kad je bilo bombardovanje i danas vidim da je upravo tada počela neka moja anksioznost. S jedne strane, postojao je privid normalnog života – druženje, bicikl, igranje, a onda bi se čula sirena i morali smo u podrum. Prije nego što je sve počelo, već sam osjećala strah dok sam slušala vijesti, i nisam mogla da zamislim kako će to izgledati. Imala sam snove i košmare – vojnici me jure po naselju i žele da me ubiju. Teško je kad si dijete da uopšte shvatiš šta se dešava. Mislim da je to mnogo uticalo. A možda i društvene mreže danas imaju ulogu u tome što su pisci spremniji da o svemu otvoreno govore jer ljudi stalno otkrivaju privatne živote, fotografije, snimke, iskustva, i sve nas je to kolektivno opustilo da govorimo o onome što nas tišti. Kada svakodnevno gledaš kako neko priča o svojoj depresiji, onda i ti kažeš da si bio u istoj situaciji i više nije strašno da to izgovoriš”, odgovorila je Mitrović.

Time je zaokruženo književno veče na Trgu pjesnika i ovogodišnji književni program festivala. 

Izvor: Grad teatar Budva