DRUGARICE na postjugoslovenskoj sceni

Interdisciplinarni program Drugarice – žene i ženski kolektivi na postjugoslovenskoj sceni odvijaće se online na adresi drugarce.me između 4. i 9. juna.

„Drugarice“ nastavljaju kontinuitet jugoslovenskih, ali i potjugoslovenskih političkih, feminističkih i umjetničkih povezivanja žena i ženskih kolektiva koji su u svim okolnostima nalazile zajednički jezik i tačke povezivanja. Položaj, iskustva, politike, dometi, projekcije budućnosti i zajedništva ovih žena i ženskih kolektiva su tema programa Drugarice.

Namjera programa je uspostavljanje digitalne aktivne arhive koja povezuje i bilježi individualna i kolektivna postignuća i napore postjugoslovenskih umjetnica, teoretičarki i aktivistkinja da kreiraju punktove slobode, znanja, društvene emancipacije, jednakosti i zajedništva nasuprot režimima koji su nastali na ruševinama Jugoslavije.

Učesnice prvog izdanja programa su: Dubravka Ugrešić, Jelisaveta Blagojević, Ivana Sajko, Đurđa Knežević, Marina Gržinić, Rumena Bužarovska, Kumjana Novakova, Marta Popivoda, Jelena Maksimović, Čarna Brković, Dubravka Đurić, Merima Omeragić, Valentina Knežević, kao i kolektivi WHW što, kako i za koga, ISU Institut za savremenu umjetnost, ANIMA, BEFEM, EXPEDITIO, CRVENA, KANA ko ako ne arhitekt, NOVA centar za feminističku kulturu, Mesto Žensk.

Kroz isječak koji slijedi, zavirite u intervju koji je sa Dubravkom Ugrešić vodila Merima Omeragić, kojim otvaramo program Drugarice / žene i ženski kolektivi na postjugoslovenskoj sceni 4. juna u 11h na adresi drugarice.me Virginia Woolf je znala sve. Od njezine najčešće citirane izjave – „As a woman I have no country. As a woman I want no country. As a woman, my country is the whole world” – pa nadalje, ona ostaje centralna figura osvještenja ženske pozicije u svijetu književnosti.

„Deformiranu optiku“ stekla sam veoma rano i ne znajući da se radi o „deformaciji“. Još nisam bila krenula u školu, sjećam se da sam bila neobično ranjiva i željna prijateljstva, međutim djevojčice iz moga susjedstva isključivale su me iz njihovih igara. Od svojih mama saznale su da je moja mama strankinja, da, dakle, nije naša. Zato su me zadirkivale – Bugarica! Bugarica! – iako nisu znale ni što je Bugarska, niti što bi to trebalo značiti Bugarica. Na jednak način djevojčice su zadirkivale i Romkinje koje su prolazile našom malom ulicom: Ciganica! Ciganica! Poruka mojih nesuđenih prijateljica signalizirala je da nisam kao one, da sam „Ciganica”, što je urodilo trajnom identifikacijom s „Drugima“, „Ciganima“, „Crnjama“, „strancima”, „Bugarima“... To je neka vrsta neizbrisivog tatua koji nosim od najranijeg djetinjstva. Zvuk tog terora, koji su djevojčice sprovodile nada mnom, i dalje zvoni u mome uhu poput alarma. I uopće nije važan sadržaj, već sam zvuk. Zvuk me upozorava na sadržaj, a sadržaj je više-manje isti: Bugarice! Šiptari! Ciganice! Ćifuti! Ženturače! Crnje! Kurve! Šipci! Komunjare! Cigojneri! Srbende! Janezi! Balije! Vlaji! Boduli! Gedže! Pederčine! Žabari!...

Urednice programa su Nataša Nelević i Natalija Vujošević, a organizatori su NVO NOVA Centar za feminističku kulturu i NVU Institut za savremen umjetnost. Program je podržalo Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava.